Keramiku čine obrada i oblikovanje gline te njeno ukrašavanje. Poznata je još od 7.st. prije Krista, kada je bila važan dio grčke umjetnosti. U keramici postoji mnoštvo oblika, boja, načina ukrašavanja i efekata.

Glina se može modelirati ručno ili na lončarskom kolu. Postoji više vrsta glina, boja i glazura, koje imaju različite temperature paljenja. Neke od glina su majolika (u sirovom stanju je sivo-zelene boje), bijela glina, crna glina, pirofila (vatrostalna glina), šamotirana glina (koristi se za raku tehniku).

Crna pepeljara-raku tehnika (by Iva Š.)

Nakon modeliranja glina se suši i nakon toga se obrađuje brusnim papirom (tj. šmirgla). Potom se stavlja u peć na prvo paljenje, koje se još naziva biskvitno paljenje. Na pečenu glinu nanose se glazure, koje mogu biti prozirne ili obojane. Glazirani predmeti idu na glazurno paljenje, koje je i posljednje. Glina se boji engobama, bojama koje se nanose na sirovu glinu. Nakon pečenja takve boje nemaju sjaja pa se obično na njih nanosi prozirna glazura.

Raku je japanska tehnika u kojoj se koristi šamotirana glina. Obrađuje se na uobičajen način; oblikuje, šmirgla, peče u biskvitu, glazira, no drugo paljenje je drugačije.

Zelena pepeljara-raku tehnika (by Iva Š.)

Stavlja se u redukcijsku peć (redukcija znači bez pristupa kisika) na 960 stupnjeva, vadi i zatrpava u organski otpad, najčešće piljevinu, no to može biti i lišće i trava. Nakon 15 min se vadi i stavlja u hladnu vodu. Na kraju se predmet opere ili po potrebi ostruže oštrijom spužvom.